Sigurno Vam se događa da osećate ljutnju, a ne znate zašto, ili osećate da ste ljuti, a prema Vašem mišljenju ne bi trebalo uz tešenje samog sebe “Nije ništa strašno”, “On/ona nije mislio ništa loše”, ili “Pa, sve je dobro prošlo i više ne znam zašto sam ljut/a, a još uvek osećam”.
U iskustvu imamo naučene obrasce ponašanja iz primarne porodice: šta nam nije bilo dozvoljeno, šta nam nisu tolerisali i šta nikako nismo smeli činiti i govoriti, a za šta su dobronamerno i sa smeškom reagovali. U dugom nizu godina bivanja u porodici, pa u vrtiću, školi, u okviru sporta…, mi “pounutrašnjimo” (introjektujemo) ove obrasce u sopstvena moralna načela. Neka od tih načela su naša autentična (npr. Nemoj ubiti, Nemoj činiti namerno zlo…) i mi iz svog bića to osećamo i trudimo se da se shodno tome ponašamo.
Međutim, postoje i uverenja, koja smo usvojili u porodici, nismo ih do kraja svarili, naše biće ih sledi, ali mu nisu “po volji”. Često od klijenata čujem sledeće:
– “Ja treba da stalno mislim na druge”
– “Uvek moram da pomognem drugima”
– “Moram da pozajmim pare drugu iako ne znam da li će mi vratiti, a ja ni za sebe nemam dovoljno”
Ovo uverenje osobu vodi ka stalnom usmeravanju pažnje na drugog. Ako se ponašamo po ovom obrascu dosledno (skoro uvek ili stalno), onda se zaista događa da mi činimo i činimo drugima toliko da svoje potrebe potiskujemo, ne vrednujemo i naše biće počinje da se ljuti, postajemo besni češće na druge (ređe i na sebe).
Čujem i suprotne izjave klijenata, kao npr.
– “Ne interesuje me drugi”
– “Ne zanima me šta on/ona hoće!”
– “Ja postojim da bih ja bio srećan”
Naravno da prvenstveno treba da uvažavamo svoju dobrobit, ali ako predstavlja kruti obrazac ponašanja, koje je vođeno konstantnim usmeravanjem pažnje i misli na sebe, takođe osećamo ljutnju (čak bes) kada drugi ne čini sve što treba za mene, kada ne radi sve za moju sreću.
Opisana uverenja dovode do zaokupljenosti jednom osobom:
– u prvom slučaju smo zaokupljeni drugim/ima (**TEBI služim ja**)
– u drugom slučaju sobom (**MENI služiš ti**)
U takvom centriranju ono što sigurno gubimo jeste **MI**.
MI je mnogo više od JA i TI. Bivanje u MI, u odnosu gde nismo ni ja ni ti toliko bitni koliko ono što u datom trenutku kreiramo kao sasvim jedinstven, neponovljiv odnos, koji nam donosi nova iskustva. U odnosu MI tolerantni smo prema različitostima i uvažavamo i sebe i drugog. Tada nema ljutnje, ili, ako se pojavi, mi je možemo iskomunicirati i doći do konstruktivnog ishoda.
Ovo uverenje osobu vodi ka stalnom usmeravanju pažnje na drugog.
Ako se ponašamo po ovom obrascu dosledno (skoro uvek ili stalno), onda se zaista događa da mi činimo i činimo drugima toliko da:
i naše biće počinje da se ljuti, postajemo besni češće na druge (ređe i na sebe).